Nekada davno, kada su kroz valjevski kraj još tumarali stočari, a voda bila najvrednije bogatstvo, Mionica je bila samo dolina sa šumarcima, livadama i – izvorima. Kažu da ih je bilo toliko da je svaki izvor imao svoje ime, svoju priču i svoj karakter.
U toj dolini, prema staroj priči, živela je devoja po imenu Miona – tiha, blaga i izuzetno lepa. Bila je poznata po tome što se razumela u lekovito bilje i što je svakome donosila vodu sa izvora koji je, verovali ljudi, imao posebnu moć: kad ga Miona zahvati, voda postaje bistrija, hladnija i nekako životnija.
Jednog leta zavlada velika suša. Izvori presuše, potoci zamuknu, a stoka počne da vene. Ljudi počeše da se mole i da traže vodu svuda okolo, ali bez uspeha.
Tada Miona, kažu, uzme praznu bukliju i krene u šumu, moleći se da izvor ponovo proradi. Nestala je u šikari, a za njom su ostale samo tragovi u prahu. Kad se dugo nije vraćala, meštani pođoše za njenim tragom.
Na mestu gde je stala, naizgled ničim izazvano, iz zemlje je potekao novi izvor – bistar, jak, hladan. Kažu da se voda vinula pravo u vis, kao da je proključala u kamenu, i tu je nastalo najveće izvorište u kraju.
Narod poveruje da se Miona žrtvovala za svoje selo, pretvorivši se u vodu, pa tako prozvaše taj kraj Mionica – zemlja Mionine vode.
A izvor od kog je sve počelo i danas zovu Mionin izvor, mada niko pouzdano ne zna gde je – jer po legendi „pravi izvor menja mesto, ali nikad ne presušuje“.
